Pre 300.000 godina, planetom Zemljom hodalo devet ljudskih vrsta. Sada postoji samo jedna.
U davnim vremenima, evropskim hladnim stepama prolazili su neandertalci. Denisovci su nastanjivali Aziju, Homo erectus Indoneziju, a Homo rhodesiensis srednju Afriku.
U isto to vreme, bilo je i nekih nižih ljudskih vrsta, s manjim mozgovima, poput Homo naledija u Južnoj Africi, Homo luzonensisa na Filipinima, Homo floresiensisa (koji su bili visoki oko jednog metra) u Indoneziji i tajanstvenih ljudi iz Crvenojelenje pećine u Kini.
Pre 10.000 godina svi su oni nestali, kao da se dogodilo neko masovno izumiranje. Ali, stručnjaci nisu zabeležili nikakve očigledne ekološke katastrofe; kao što su vulkanske erupcije, pad asteroida i slično, koje bi tako nešto uzrokovale, piše evolucioni biolog i paleontolog Nik Longrič sa Univerziteta Bath, a prenosi Science Alert.
Umesto toga, vreme njihovog izumiranja podudara se sa širenjem nove vrste koja je pre 260.000-350.000 godina nastala u Južnoj Africi – Homo sapiensa.
Homo sapiens najkrvoločnija vrsta
Kako god gledali, mi ljudi smo najkrvoločnija vrsta. Izlovili smo do izumiranja vunene mamute, drevne ljenivce i moe. Zbog poljoprivrede smo uništili mnoge ravnice i šume modifikujući više od polovine kopnene površine. Izmenili smo čak i klimu naše planete.
Ali najopasniji smo za nas, odnosno za druge ljude jer se konstantno borimo za resurse i zemlju.
Naša istorija je prepuna ratova. Uz jezik ili upotrebu oruđa, izgleda da naša vrsta ima i urođenu sposobnost za genocid, stoga je vrlo verovatno da su rani Homo sapiensi bili jednako ljudi kao i mi, odnosno skloni teritorijalnosti i nasilju.
“Istoričari su znali rane lovce i sakupljače da opišu kao mirne, plemenite divljake, tvrdeći da naša kultura, a ne naša priroda, potencira nasilje. Ali, terenske studije, istorijski izveštaji i arheološka istraživanja pokazuju jednu drugačiju priču – ratovanja i nasilje su u primitivnim kulturama bili intenzivni i smrtonosni“, objašnjava Longrič.
Neolitsko oružje koplje, sekira, luk i strela bilo je pogubno. Nasilje je u ovim društvima bilo je vodeći uzrok smrti među muškarcima, a u ratovima je strado i veliki deo populacije.
Naša vrsta imala je vrlo složeno oruđe i kulturu za to razdoblje, zbog čega je mogla da prehrani veći broj pripadnika plemena i da ima posledično veću populaciju. Ali, stručnjaci smatraju da to nije jedini razlog. Slike u pećinama, rezbarije i muzički instrumenti ukazuju na to da smo imali razvijeno jedno daleko opasnije oružje: sofisticirani kapacitet apstraktne misli i komunikacije.
Međusobna saradnja, planiranje, strategija i manipulacija možda su bile naše krajnje oružje, smatra Longrič.
Dokazi su u DNK
Nedovoljan broj fosila otežava testiranje ovih ideja, ali u Evropi, jedinom mestu s relativno potpunim arheološkim podacima, fosili pokazuju da su u nekoliko hiljada godina od našeg dolaska neandertalci u potpunosti nestali.
Tragovi neandertalske DNK kod nekih Evroazijaca dokazuju da ih nismo samo zamenili nakon što su izumrli već da smo se pre toga s njima upoznali i družili. Isto pokazuju istočnoazijske, polinezijske i australijske grupe ljudi koje imaju DNK denisovaca.
Činjenica da smo se međusobno povezali s tim drugim vrstama dokazuje da su one nestale tek nakon što su nas upoznale.
Ali, zašto bi naši preci izbrisali svoje rođake, uzrokujući masovno izumiranje?
Odgovor leži u porastu stanovništva. Ljudi se razmnožavaju eksponencijalno, kao i sve vrste. Mogli bismo reći da smo istorijski udvostručili svoje brojeve svakih 25 godina. S obzirom na to da smo postali dobri lovci, nismo imali predatore. Bez predatora koji kontrolišu naš broj, došlo je do snažnog porasta populacije i sve veće potrebe za daljnjim resursima, piše Longrič.
Tome nisu pripomogle nestašice hrane izazvane sušama ili oštrim zimama te je nužno moralo da dođe do borbe oko hrane i teritorija. Naši davni preci verovatno nisu planirali da zbrišu druge ljudske vrste; samo su osvajali, malo po malo, teritorije koje su njima bile potrebne.
“Danas gledamo u zvezde i pitamo se jesmo li sami u svemiru i kako bismo reagovali kada bismo se susreli s drugim inteligentnim vrstama koje liče na nas, ali se od nas ipak razlikuju. Teška spoznaja je ta da smo to jednom i ostvarili i da zbog toga tih drugih vrsta više nema“, napisao je Nik Longrič