Zovu je “groblje ronilaca”, međutim to ne sprečava hiljade njih da svake godine dođu da rone, ignorišući sve više metalnih ploča koje vise na obližnjoj steni, kao podsetnik na tragično poginule. Zbog manjka javnih podataka, teško je reći koliko je “Plava rupa” uzela ljudskih žrtava.
Ronioci u Dahabu kažu da je taj podatak najmanje dvestotinak njih u poslednjih deset godina. Tarek Omar, 55-godišnji tehnički ronilac iz Dahaba, počeo je da istražuje Plavu rupu 1992., fasciniran pričama o prokletstvu.
Postao je poznat kada je 1997. iz rupe izvukao tela dvojice irskih ronilaca, Conora O’Regana i Martina Gara. Od tada je iz Plave rupe izvukao 20 tela, zaradivši pritom mračni nadimak “sakupljač kostiju”.
Na 56 metara dubine, zid stene nestaje, otkrivajući šupljikavi tunel dug 26 metara iz Plave rupe do dubokog okeana.
– Predivno je, liči na stajanje u podvodnoj crkvi. Problem je u tome što ronioci zarone pedesetak puta negde i misle da znaju sve, ali realno nisu spremni za tu dubinu i uslove – svedoči tamošnji instruktor ronjenja Alex Hajes.
Što ronilac uđe dublje, veće je opterećenje na njegov organizam, a ta narkoza često se naziva “martini efekat”.
Uprkos upozorenjima i propisima od strane vlasti, ronioci hrle u Plavu rupu. Najpoznatiji smrtni slučaj dogodio se 2000. kada je nestao instruktor ronjenja Jurij Lipski. On je samostalno odlučio da zaroni, stigao je do dna, ali je tamo postao dezorijentisan.
Kad je shvatio da neće moći da izroni, skinuo je masku s kisikom i samo nestao. Posle je otkriveno da je sa sobom imao i video-kameru koja je bila pričvršćena za njegovu kacigu. Tako je nesrećni ronilac snimio vlastitu tragediju.
Do dana današnjeg ove misteriozne smrti nisu razrešene pa se neki komentatori pitaju da li su u pitanju neke tajne, neljudske sile koje dopiru iz dubina Zemlje.?!