Kada je saznao da će sarađivati sa čuvenim pozorišnim rediteljem, scenaristom, koreografom, scenografom i likovnim umetnikom, Belgijancem Janom Fabrom, prvak Drame Narodnog pozorišta u Beogradu Slobodan Beštić bio je više nego prijatno iznenađen.
To nam je otkrio na početku razgovora koji smo radili sredinom prošlog meseca, jednog prohladnog januarskog petka, u holu Scene „Raša Plaović”. Na njoj će, 22. februara (20,30) premijerno biti odigran Fabrov autorski projekat „Noćni pisac”, u Beštićevom izvođenju, rađen prema najnovijem, trećem delu trilogije „Noćni dnevnik“.
„Velika je čast raditi sa Fabrom“, priznaje nam ovaj svestrani i harizmatični glumac koji se, potom, prisetio i da je tog priznatog multimedijalnog umetnika upoznao u septembru 2017. godine kada je u Kulturnom centru Beograda učestvovao na promociji njegove druge knjige „Noćni dnevnik 1985-1991”.
„Sedeo je u prvom redu… meni su se noge odsekle. Upoznao sam ga pre početka promocije i stekao jedan potpuno drugi utisak u odnosu na to kako sam ga zamišljao dok sam čitao njegovu literaturu. Toliko mi je bio inspirativan da sam na licu mesta, gledajući ga, uspeo da povežem neke misli koje mi nisu ranije padale na pamet, i da otkrivam tu Fabrovu ironiju, duhovitost…
Publika je reagovala i smejala se, što on nije očekivao. U tom smislu, u knjizi koju mi je poklonio, napisao je i posvetu“, navodi Beštić i kaže da se sa Janom Fabrom, kao piscem, prvi put sreo dve godine ranije, čitajući kod kuće njegov prvi „Noćni dnevnik“.
„Kad čitalac dublje uđe u tu njegovu literaturu, kao ja na promociji, igrajući praktično njega, onda se odjednom otkriju neki novi slojevi koji ti na prvi pogled ne upadnu u oči. Izađe jedan karakter koji je, onako, vatren i pun ironije, samoironije i beskrajne ljubavi prema glumcima koje naziva ratnicima ljubavi.
Fabr ima veoma ozbiljne poetske pasaže u kojima, jezički i stilski, zaista, doseže visoko opisujući neke trenutke u teatru, umetnosti… a onda…, potom, pročitaš neki duhovit komentar iz bifea ili sa neke žurke, veoma jednostavan, prizeman, i shvatiš, zapravo, da on ne pripada akademskoj struji u pozorištu, nego ovoj živoj.
Treća knjiga je pisana jednostavno, sastavljena je iz kratkih rečenica, aforizama, ne razvija se hronološki kao prve dve, već se nameću određene teme za koje nije bitno kada su napisane. Baš me zanima kako će on to da izrežira.
Ovde nije reč o nekoj stručnoj analizi teatra, daleko od toga, već se radi o jednoj ljudskoj priči, veoma duhovitoj, ponekad bolnoj, zato što Fabr vrlo surovo opisuje svoje probe. One su sigurno takve i ne štedi ni sebe u svemu tome“, ukazuje Beštić.
Za Urbancube.rs Mikojan Bezbradica