Kakav je zapravo bio car Dušan? Odgovore na to pitanje davali su istoričari, a sada se psihoterapeut dr Aleksandar Misojčić upustio u slično putovanje, ali iz drugog ugla – on je pokušao da sazna kakav je bio psihološki profil našeg vladara.
Misojčića, kako navodi inspiriše kad kod poznatih istorijskih ličnosti prepozna neke univerzalne ljudske osobine vidljive u sasvim drugom vremenskom kontekstu. Čitajući o caru Dušanu, nije mogao da se “opusti i pobegne od psihoterapeuta u sebi”.
U knjizi “Grad”, on opisuje čitav niz događaja za koje smatra da mogu biti neki od putokaza za hipoteziranje o tome kakva je ličnost bio car Dušan.
“Ako krenemo od ranog detinjstva i perioda izgnanstva, Dušanove porodice, onda možemo govoriti o postojanju rane osvešćenog pojma surovosti, o karakteristikama odrastanja u migracionoj, izbegličkoj porodici kao i o jednom, u psihoterapijskim smislu izuzetno važnom događaju i to baš u momentu porodične krize i narasle porodične neizvesnosti a to je prerana i iznenadna smrt Dušanovog brata”, objašnjava Misojčić za B92.net,
On dodaje da je u Dušanovom ranom detinjstvu, načinu na koji je živeo i kako je vladao, pronalazio značajne psihološke putokaze koji imaju potencijal da nam omoguće hipoteziranje o tome kakva je ličnost bio car Dušan.
Istorija nisu samo datumi i važni događaji, već i priča o ljudima koji su živeli neke svoje autentične živote, kaže nam ovaj psihoterapeut, a njegova ideja je bila da knjiga “Grad” bude psihobiografija.
“Svaka psihobiografija ima ambiciju da prikaže jednu ličnost u sociološkom i kulturološkom kontekstu, a kroz prizmu priznatih psiholoških teorija, tako što podatke dobija iz validnih istorijskih izvora koji u sebi imaju opise onih istorijskih sekvenci koje nose psihoterapijski potencijal”, objašnjava nam on.
Navodi da se većina njegovih hipoteza bazira na nekim od principa ovog psihoterapijskog pravca.
“Pišući knjigu, držao sam se pravila da rad sistemskog porodičnog terapeuta podrazumeva analizu tri porodične generacije. Takav pristup nam daje mogućnost da sagledavamo i analiziramo porodične kulture i mitove, rane uzore, značajne relacije, preraspodelu moći u okviru porodičnog sistema i još mnogo toga”, kaže on.
Nemanjići su sa očevima često gradili promenjive, nestabilne i surove odnose u kojima je, u duhu vremena u kojem su živeli, lično i državno je često stavljano iznad porodičnog. Na vlast se dolazilo uz krize, borbe i građanske ratove.
“‘Dilema verovanja’ obeležila je Dušanovo odrastanje, način života i vladanja. Episkop Danilo zapisuje reči dede Milutina neposredno pred izvršenje kazne nad Dušanovim ocem a nakon neuspele pobune: ‘Vidiš ljubimče šta čini neposlušnost‘. Za ove reči je Dušan zasigurno od ranih godina znao, one su se urezale u pamćenje prognanog dečaka, bile su to reči bez kojih Dušan kasnije ne bi bio ono što jeste”, objasnio nam je on, te dodaje:
“Vreme će pokazati da je ovu lekciju dobro naučio. Deca odrastaju uz ‘porodične priče’ i mitove, oni postaju deo njihovih identiteta. Dušan je odgajan da u porodičnom smislu bude iskorak u napred, da pamti i ne greši. Tokom svoje vladavine Dušan je najverniju vlastelu bez pravog povoda i razloga premeštao iz jedne oblasti u drugu, ne dozvoljavajući da se dugo vladajući u jednom delu zemlje ukorene, ojačaju i osete moćnim. Znao je da razlikuje fizičku sigurnost od doživljaja bezbednosti. Bezbednost i sigurnost su važni i slični pojmovi, ali svakako ne i sinonimi.”
Pojednostavljeno rečeno, Dušan jeste kontinuitet porodične kulture, najbolji izdanak loze Nemanjića, ali i čovek pod velikim kulturološkim uticajem Vizantije, koja mu je na neki način bila i uzor i opsesija.
“Njegov karakter umnogome je oblikovalo rano, vrlo zahtevno i trnovito detinjstvo”, objasnio nam je ovaj sistemski porodični psihoterapeut, te dodao da, prema njegovim nalazima, Dušan ima specifičan odnos prema autoritetu, pokazuje naglašenu ambicioznost ili nemilosrdnost prema onim koji ga osujećuju na putu ostvarenja lične i dinastičke misije.
Misojčić smatra da je car Dušan imao specifičan odnos prema autortetu, a da je kralj Milutin bio veoma važna figura tokom Dušanovog odrastanja.
“Kao figura za identifikaciju u periodu adolescencije kralj Milutin je ostavio verovatno veći pečat na njega nego otac Stefan. On je u očima tek zamomčenog kraljevića osvajao zavodljivom moći i sjajem, privlačio je i neminovno izazivao divljenje, ali je bio i osoba koja ugrožava, od koje se mogla očekivati kazna i agresija. Možda upravo u ovoj fazi sazrevanja možemo tražiti korene Dušanove jake potrebe za uvažavanjem od strane autoriteta, prema kome će do kraja ostati ambivalentan i koji ga do kraja neće prihvatati na način koji je njemu bio potreban.
I Dušan je kasnije postao autoritativan vladar spreman da druge liši prava, da prihvati nejednakost kao neminovnost i da oko sebe izgradi oreol mističnosti. Srednjevekovni sinovi koji su imali tradicionalne očeve očekivali su da budu vođeni kad je nesigurno. I bili su tako vođeni. Dušan je to znao i to priželjkivao”, objašnjava Misojčić za naš portal.
Iznenađenje i ujedno osnovni utisak kad je završio sa pisanjem knjige je taj da je car Dušan zapravo samo jedan bljesak vanrednog pojedinca koji je svojom ličnom harizmom jednom narodu i jednoj dinastiji dao neiskorišćenu priliku da nastavi kontinuitet.
“Umesto te prekretnice ostavio nam je romantičnu tragičnost skoro mitskog junaka. Danas, za njega netipično skromno, njegove mošti skoro skriveno počivaju na Tašmajdanu u crkvi Svetog Marka. Češće ga, pojednostavljeno, samo kao “Silnog” spominjemo, nego što mu grob posećujemo. Car Dušan nije bio samo silni, bio je daleko više od tog“, zaključuje Aleksandar Misojčić za B92. Net.
Прикажи ову објаву у апликацији Instagram
Smatran je za najboljeg vojnika tog vremena
Stefan Uroš IV Dušan je bio poslednji kralj iz dinastije Nemanjića i prvi srpski car. Osvojio je veliki deo jugoistočne Evrope i postao je jedan od najmoćnijih vladara svog vremena zbog čega je dobio nadimak „Silni“. Smatran je za “najboljeg vojnika svoga vremena“. Bio je rođeni pobednik, izuzetna ličnost srpske, ali i evropske istorije.
Vreme njegove vladavine poznato je kao najzlatnije srpsko doba, obeleženo kulturnim procvatom i nezapamćenom teritorijalnom ekspanzijom.
Znate li kako je izgledao Car Dušan?
Jednom rečju, fascinantno i jedinstveno! Ta pojava, stasom i držanjem nikoga nije ostavljala ravnodušnim.
Zanimljivo je da je tek krajem dvadesetog veka, po nalogu Sinoda Srpske pravoslavne crkve, vladika Atanasije Jeftiić u crkvi Svetog Marka u Beogradu otvorio kivot u kome leži Dušanovo telo. Posle merenja utvrdjeno je da je Car Dušan bio izuzetno visok čovek – čak 2,14m. Tu samo treba podsetiti da je u to vreme prosečna visina odraslih muškaraca bila oko 1,70m. Zahvaljujući tome, uz veštinu koju je posedovao, redovno je odnosio pobedu na viteškim turnirima na kojima je rado učestvovao.
A kako je ratovao i osvajao?
Glavni oslonac i udarna snaga Cara Dušana bila je garda – elitna vojska srpskog cara.
Još u vreme dok je bio kraljević, Dušan je započeo formiranje svoje garde. Uslov koji je svaki gardista morao da ispuni je da je viši od 2 metra. Pošto su standardi bili previsoki, Dušan se dao u potragu po Evropi za takvim vitezovima i ubrzo je sastavio gardu od 101 viteza, svi preko 2 metra. Zamislite kada se takve gromade, zajedno sa njim, pojave na bojnom polju!
Vitezovi plaćenici, “vagabundo ratnici” koji su za određene beneficije i novac ratovali na strain Cara Dušana, poticali sui z raznih evropskih zemalja – Nemačke, Italije, Švedskei i drugih. Kako su Nemci bili najbrojniji, lična garda Dušanova poznata je kao “Alemanska garda” (prema srednjevekovnom nazivu za Nemačku).
Posebnu poziciju u Dušanovoj gardi imao je barjaktar. Ovu ulogu Dušan je poverio jednom Švedjaninu! Taj barjak, inače ostavljen na Hilandaru, bio je trouglastog oblika, dimenzija 3m x 4,5m, od osam slojeva teške svile. Na vrhu je bio veliki krst, težak čak 4,5 kilograma. Ceo barjak je bio težak oko 40 kilograma. Takav barjak barjaktar je nosio u levoj ruci, dok je u desnoj bio mač za odbranu zastave.
Otkud Švedjanin barjaktar? Priča kaže da se jednog dana pojavio vitez i stao kraj Cara Dušana. Vitezovi, videvši da je ovaj viši od cara, krenuli su da ga sklone, kako se car ne bi naljutio. Dušanovom oku ovo nije promaklo i, navodno, zaustavio ga je rečima: “On će u mojoj gardi imati posebno zaduženje, odmah mu dajte najvišeg i najsnažnijeg konja!”
Palman Braht – kapetan “Alemanske garde”
Palman Braht je bio vodja najamnika i čovek koji je uživao najveće poverenje Cara Dušana. Iz malobrojnih izvora može se videti da je rođen u Austriji, odakle je otišao na putešestvije zbog nesrećne ljubavi.
Na svom putu upoznaje Kraljevića Dušana, stupa u njegovu službu i postaje kapetan “Alemanske garde”, koju tradicija pamti i kao “Palmanove vitezove”.
Snagu mišića i veštinu baratanja oružjem Palman je svom gazdi dokazao u bici kod Nerodimlja, posle koje je postao kapetan garde koja je brojala oko tri stotine teško oklopljenih konjanika, uglavnom nemačkih najamnika. Prvi je pitan za mišljenje kada se o novom pohodu odlučivalo.