U roku od nekoliko sati od rušenja tornja, dva najbogatija francuza Henri Pino i Bernard Arno obećali su minimalno 300 miliona eva za restauraciju. Gradska uprava Pariza takođe je uspela da obezbedi 10 miliona evra, piše Karl Kinsella na portalu Joe.ie.
Arno je direktor kompanije LVMH, najveće svetske kompanije koja se bavi prodajom luksuzne robe. On je najbogatija osoba u Evropi i četvrta najbogatija osoba na svetu prema časopisu Forbes, sa neto imovinom od 91.3 milijarde dlara. Najpoznatiji brend u okviru njegove kompanije je Luj Viton.
U poređenju s njim, Pinoova imovina vredi tričavih 30 milijardi evra U njegovom vlasništvu su Guči i Stade Rennais FC.
Njih dvojica zajedno imaju mnogo više novca od nekoliko evropskih država- kao što su Srbija, Hrvatska, Slovačka ili Slovenija. Ako imate €3,000 na svom računu i donirate 10 evra za restauraciju, proporcionalno je to isti iznos koji daju ova dvojica.
U razgovoru o restauraciji, slabo se pominju finansije Katoličke crkve. Niko izvan Vatikana ne zna tačno koliko novaca ima crkva, ali 2012. godine časopis The Economist izračunao je da je operativni budžet Vatikana samo u Americi iznosio 170 milijardi dolara. Logično je onda da je globalni iznos mnogo veći.
Papa Franja je izjavio da se on moli za sve one koji su pogođeni požarom katdrale Notr Dam. Što znači da on sklapa ruke u molitvu, umesto da ih gurne u džep, zaključuje Kinsella.
Naravno, bilo bi grozno sugerisati, kaže on, da je na neki način pogrešno davati novac za restauraciju. Postoje vrednosti koje nadilaze jednostavnu računicu kada je u pitanju restauracija svetske baštine. Bolje je da Notr Dam ostane simbol evropske istorije nego da 300 milliona evra stoji na bankovnom računu milijardera.
Ali brzina reakcije i iznosi koje bogataši daju govore nam nešto važno o društvu u kojem živimo. Ako dva muškarca, u svetu sa više od 7 milijardi ljudi, mogu u roku od 6 sati da daju 300 miliona evra za restauraciju Notr Dam, onda u svetu postoji dovoljno novca da se nahrane sva gladna usta, da se pruži sklonište svakoj porodici, da se obrazuju sva deca. To što ne uspevamo u tome je stvar volje i sistema.
To što ne uspevamo u tome je stvar našeg neprepoznavanja svakodnevnih nesreća koje odnose živote oko nas. Umetnički radovi, istorijska zdanja i njihova lepota rezultat su genijalnosti ljudi, i zato ljudi moraju da budui zaštićeni pre svega drugog. Cigle i malter možda gore, ali ne krvare, ne gladuju i ne pate. Ljudi pate. Svugde u svetu, od Pariza do Persepolisa, ljudi pate. Ali njihova patnja je svakodnevna. One ne dospeva na naslovne strane i ne inspiriše najbogatije ljude na svetu da daju hitne donacije, piše Kinsella.
Francuska trenutno broji 140,000 beskućnika – od kojih je 30,000 dece. Izveštaj iz 2018. godine organizacije Secours Catholique otkriva da je u Francuskoj ukupno 8.8 miliona ljudi živelo ispod granice siromaštva u 2017. godini. To znači da žive sa prihodima manjim od 1,026 evra mesečno, a mnogi od njih žive i sa puno manje. Jedan od osam Francuza živi u siromaštvu. Uprkos tome, Francuska je šesta najbogatija zemlja na svetu, prema podacima MMF-a.
Sledeći put kada vas neko bude ubeđivao da treba da birate između beskućnika i imigranata, plate za medicinske sestre ili poreskih olakšica, dečjih bolnica ili autoputeva, setitie se toga. Novac je tu, na dohvat ruke. Samo nije u našim rukama, kaže Kinsella.