Kolekciji brojnih priznanja, uključujući i ona međunarodna, koja je dobila tokom dosadašnje veoma uspešne i bogate karijere, prvakinja Opere Narodnog pozorišta u Beogradu, mecosopran Nataša Jović Trivić, nedavno je pridružila i Nagradu Fondacije „Breda Kalef“.
U međuvremenu, naša sagovornica intenzivno je počela da sprema ulogu Kate u Konjovićevoj operi „Koštana“, koja će pod dirigentskom upravom Ane Zorane Brajović, i u režiji Juga Radivojevića, premijerno biti izvedena 14. juna na Velikoj sceni.
Nataša ističe da pomenuta nagrada nosi ime jedne od naših najvećih mecosoprana koja je ostavila neizbrisiv trag kako na domaćim, tako i na svetskim scenama.
– Poseban značaj ove nagrade je što je gospođa Kalef prisutna na svim našim predstavama u kojima su značajne mecosopranske uloge, pomno prati svaku od nas i znalački ocenjuje najbolju ulogu realizovanu u jednoj sezoni. Dobiti priznanje od tako velike umetnice koja je prošla sve ono što mi prolazimo na sceni, poznaje sve zahteve i teškoće našeg repertoara, je od velikog značaja za mene jer nije dodeljena samo na osnovu subjektivnog ukusa… Imala sam sreću da sam dosta rano ostvarila odnos prema nagradama, verovatno zato što sam mnogo učestvovala na takmičenjima i dobila značajan broj nagrada još kao pevačica u usponu“.
Vaš ogorman doprinos operskoj umetnosti ovih dana primetio je i žiri Kulturno prosvetne zajednice Srbije koji Vam je dodelio Zlatnu značku tog udruženja…
Priznanja svakako prijaju, ali mi nikad nisu bila cilj sama po sebi, niti sam ih očekivala. Za svakog umetnika je najvažnija samokritičnost i neprekidan rad na ličnom usavršavanju, pa su samim tim priznanja neminovni deo uspešne karijere.
Nagrada Fondacije „Breda Kalef“, koja se dodeljuje za najbolje interpretiranu mecosopransku ulogu u prethodnoj sezoni na sceni Narodnog pozorišta, pripala vam je za rolu vračare Ulrike u Verdijevoj operi „Bal pod maskama“?
Ulrika je veoma zahvalna i atraktivna uloga koja ima samo jednu sliku i za kratko vreme mogućnost da pokaže sve kvalitete, od velikog vokalnog raspona, širokih legato fraza, dinamičkog nijansiranja do glumačkog umeća. Jako volim tu ulogu, dosta sam je pevala i radujem se svakoj predstavi.
U kojoj meri je gospođa Kalef uticala na vas kao umetnika?
Gospođa Breda Kalef nije više pevala kad sam ja došla u Beograd, tako da na žalost, nisam imala mogućnost da je uživo slušam. Međutim, ona je pripadala generaciji koja zaslužuje naše divljenje i beskrajno poštovanje, a pored velike karijere gospođa Breda je divan čovek i iskren prijatelj koja je uvek raspoložena da prenese svoje znanje, zapažanja i sugestije. Uvek je pozitivna i nasmejana čime mi pomaže da i najteže prepreke prihvatam kao izazov.
Od koga ste još dobijali dobronamerne kritike i korisne savete koji su vas motivisali za dalji napredak?
Svakako je najveći uticaj na mene imala moja profesorka Radmila Bakočević, koja je svih ovih godina pored mene kao iskren prijatelj i strog kritičar. Njena ogromna karijera, verovatno i najveća na našim prostorima, je trajala toliko dugo jer je uvek stajala čvrsto na zemlji i bila je vrlo stroga prema svom radu. Izuzetno sam joj zahvalna što je to prenela na mene.
Vrlo sam ponosna na rad sa našim legendarnim maestrom Mladenom Jaguštom, sa kim sam mnogo radila kako na vokalnoj tehnici tako i na izgradnji muzičke fraze. Veliki uticaj na moj scenski izraz je imao Jagoš Marković, sa kojim sam radila kao vrlo mlada pevačica. On mi je pomogao da se scenski oslobodim i da razmišljam o izgradnji lika na način kako rade glumci, a ne kako smo mi učili na FMU.
Zapravo, imala sam sreću tokom cele karijere, jer sam radila sa sjajnim umetnicima i velikim znalcima koji su me motivisali, od kojih sam učila i koji su ostavili veliki pečat u mom radu.
Među njima je, pretpostavljam, i čuveni mecosopran Ruža Pospiš Baldani, koja je početkom devedesetih, pre nego što ste upisali akademiju, bila oduševljena vašim glasovnim mogućnostima?
Da, upravo je gospođa Ruža Pospiš Baldani jedna od tih velikih imena koji su imali veliki uticaj na mene. Prvi put kada me je na kraju srednje škole čula, prepoznala je moje kvalitete i motivisala me da nastavim školovanje svog glasa, jer na žalost u mojoj muzičkoj školi u Banjaluci nisam baš imala veliku podršku od nekolicine profesora, te sam bila na ivici da odustanem od pevanja i upišem studije klavira.
Drugi put, kada sam otišla u Zagreb da sa njom radim „Karmen“, bliže sam upoznala tu divnu damu koja mi je nesebično pomagala da kreiram tako složen lik i kroz svoje iskustvo mi pomogla da pronađem svoju Karmen.
Tom prilikom, između ostalog, rekla vam je da ćete imati „masniji i raskošniji glas“ od nje. Da li se ta pretpostavka ostvarila?
Ne mogu direktno da odgovorim na vaše pitanje, jer se ne usuđujem porediti sebe sa ovom velikom umetnicom prekrasnog glasa, ali mogu da kažem da je svakako bila u pravu da sam mecosopran i da treba da se bavim ovim poslom. Da nije bilo nje, verovatno bih otišla u neke druge vode.
Uskoro vas na matičnoj sceni očekuje i premijera „Koštane“, u kojoj ćete pevati ulogu Kate…
Svaka nova uloga je izazov. Uloga Kate nije velika i mnogo se razlikuje od moje prirode. Nema neke velike i značajne muzičke fraze, a kao dramski lik je dosta jednostavna. Predstavlja nesrećnu ženu kojoj se kuća raspada zbog mlade Ciganke kojom su opsednuti muž i sin, a ona sama nikad nije imala život i sve što joj treba je malo mira i udobnosti.
Za mene će biti izazov da pojačam Katin značaj, potcrtam njeno ondašnje, rekla bih, primitivno vaspitanje žene i gazdarice koja prividno ima uticaj, a u suštini je zlostavljana i nesrećna. Takođe, želim da istaknem njene predrasude i sujeverje, a sa druge strane i da pokažem njenu toplinu i ljubav prema deci, kao i njenu usamljenost i ličnu tragediju. Vrlo je uzbudljivo to sve pronaći u malo vremena i prostora koje je u partituri posvećeno liku Kate, ali verujem da je baš u tome veština.
Je li Konjović „udoban” za pevanje?
S obzirom na to da sam pevala mnogo domaćih i stranih dela 20. i 21. veka, nije mi problem da savladam Konjovićev muzički jezik, a pri tom je Katina deonica vrlo udobna i nema velike tehničke zahteve. Kolege imaju mnogo više posla u tom smislu, ali svi vredno i požrtvovano rade jer vlada osećaj ponosa što se jedna ovako značajna nacionalna opera stavlja na repertoar Narodnog pozorišta. Istovremeno smo dužni da čuvamo i negujemo našu kulturnu baštinu i svojim radom odamo poštu velikanima kao što su Bora Stanković i Petar Konjović.
Pre nekoliko meseci, na Sceni „Raša Plaović”, održali ste koncert pod nazivom „Omaž Musorgskom”- Svečani javni čin predstavljanja rezultata doktorskog istraživanja na temu „Vokalno interpretativni zahtevi u pesmama i arijama Modesta Musorgskog”. Može li se reći da je to, zapravo, na neki način, bila kruna, odnosno vrhunac vaše dosadašnje karijere?
Doktorske studije sam svakako upisala sa namerom da se usavršavam i dalje napredujem u svom radu. Međutim, moram priznati da sam profitirala mnogo više nego što sam očekivala. Dobila sam mogućnost da dosadašnje znanje i iskustvo objedinim sa novim načinom posmatranja, istraživanja i analiziranja koji otvara novi vid komunikacije sa publikom. Da, smatram da je ovaj koncert bio, na neki način, vrhunac moje dosadašnje karijere, jer sam uspela da kroz višeslojni rad i sve ono ono o čemu sam istraživala, razmišljala, osećala i preživljavala, prenesem na publiku i kako su mi mnogi rekli, potresem ih svojom interpretacijom. To je i naš krajnji cilj, zar ne?
Pre tri godine, sa prijateljima i kolegama iz raznih umetničkih oblasti, osnovali ste Udruženje MOTO (Muzičko-opersko-teatarska organizacija) sa ciljem da klasičnu muziku, operu i teatar učinite dostupnim svima u Srbiji. Koliko ste zadovoljni postignutim rezultatima?
Svi smo svedoci krize u našoj kulturi, nedostatkom posla za umetnike i padom umetničkih vrednosti. MOTO je nastao u krugu prijatelja koji ne žele da se žale na opšte stanje, već žele da svojim ličnim angažmanom, profesionalizmom i visokim kriterijumom doprinesu promenama.
Za nešto više od tri godine realizovali smo veliki broj edukativnih projekata, projekata u radu sa osetljivim grupama, ali i programa visoke umetnosti i pokazali da umetnost fantastično komunicira sa publikom samo ako je kvalitetno predstavljena.
Jedan od naših najvažnijih projekata je „Letnja operska škola“ koja se ove godine održava treći put, a cilj škole je da mladim ljudima pokažemo kako da budu savremeni, moderni, da se igraju i kreiraju, a da istovremeno ostanu disciplinovani i da grade visoke kriterijume. Drugim rečima, da im pomognemo da zajedničkim radom vratimo stari sjaj našoj operskoj sceni.
Jedinstvo je naša najveća vrednost
Ponosni smo što su aktivnosti MOTO-a podržane i prepoznate u javnosti, a naša najveća vrednost je što smo jedinstveni, radimo dobre i kreativne priče, lepo se družimo i ostavljamo prostor jedni drugima za ono što svako od nas pojedinačno najbolje radi. Postoji samo jedno pravilo u MOTO-u, a to je da nema mesta ličnim sujetama već samo međusobno poštovanje i poštovanje umetnosti.
Volim da istražujem, volim koncertno pevanje!
Smatram da svaki pevač mora da se drži svog faha jer nam je to pre svega priroda odredila. Sa druge strane, postoji toliko mnogo divnih uloga u mecosopranskom repertoaru koje sigurno neću stići ni da pogledam, a pogotovo da otpevam. Volim da istražujem koncertnu literaturu i da se bavim koncertnim pevanjem. Smatram i da je koncertno pevanje jako važno za higijenu glasa, kao i za usavršavanje umetničke ličnosti.
Za Urbancube.rs Mikojan Bezbradica