Salomon August Andre, slavni balondžija je odlučio da osvoji Severni pol upravo u tom prevoznom sredstvu.
On je bio vođa švedske misije na Arktik, ali imao je jedan problem. Naime, niko nije znao kako se zaista može upravljati balonom i usmeravati ga prema željenom cilju . Jednom kad se balon digne u vazhuh bio je prepušten milosti vetra i vremenskih prilika.
Upravo zbog toga, Andree je odlučio da konstruiše balon koji je mogao da skreće. Novac je dobio od mnogih bogatih Šveđana, sve od kralja Oskara II. do Alfreda Nobela.
Nakon što je konstruisao balon, Andre je pronašao još dva člana ekspedicije – inženjera Knuta Frenkela i mladog fotografa Nilsa Strindberga.
Njih troje,krenulo je na put 11. jula 1897. godine s ostrva Danskaja. Međutim, ubrzo nakon poletanja, Andreov izum se pokazao ne samo nefunkcionalnim već i – pogubnim.
On je naime zamislio da će balonom upravljati pomoću tri užeta koja će biti u kontaktu s zemljom ili površinom vode i zahvaljujući trenju između tla i užeta skretati po želji.
Zbog toga što se balon penjao previše visoko ubrzalo je gubitak gasa, a posle samo desetak sati leta balon je počeo da posrće površinom arktičkog leda, da bi se posle nepunih 65 sati srušio.
Pad je zbog male visine bio vrlo bezazlen. Posada je prošla bez ikakvih povreda, čak su uspeli da spasu i svu opremu koju su poneli sa sobom – oružje, šatore, sanke i mali čamac.
Trojka je sve to utovarila na saonice, a svaki detalj putovanja Strindberg je beležio svojom kamerom. Problemi koji su postojali u vazduhu nastavili su se i na kopnu.
Članovi ekspedicije za nju naime uopšte nisu bili spremni. Odeća im nije bila dovoljno topla, a namirnice su bile neadekvatne za niske temperature pa su se trojac snalazio ubijanjem medveda i foka.
Problem su predstavljale čak i sanke, a da stvari budu još gore, santa leda kojom su se kretali lagano se kretala suprotno od smera kojim su išli.
Ne zna se kako su umrli
Nakon dva meseca više-manje uzaludnog puta, Andre, Fraenkel i Strinberg odlučili su da postave kamp na santi leda koja je potrajala tri sedmice.
Pošto je počela da se lomi, preselili su se na ostrvo Kvitoja s nadom da će tu da prezime. Poslednje poudane zapise članovi ekspedicije ostavili su upravo tih dana.
Niko sa sigurnošću ne može da potvrdi kako su umrli. Stručnjaci pretpostavljaju da je u pitanju bilo ili pokvareno medveđe meso ili smrzavanje. Na ostrvu sigurno nisu izdržali duže od nekoliko dana.
U isto vreme u Švedskoj se o mukotrpnom putu ekspedicije nije znalo baš ništa. Njihova smrt ostala je misterija narednih trideset i tri godine kada je njihove ostatke pronašla druga ekspedicija.
Osim ostataka kampa i tela nesrećnog trojca, 1930. godine posada broda Bratvag pronašla je i Strindbergovu kameru s nerazvijenim filmovima.
Bilo je to pravo blago. Uprkos svim očekivanjima, 93 od 240 fotografija stručnjaci su uspeli da spasu što je u kombinaciji sa zapisima iz dnevnika zaokružilo dokument o jednoj strahovito tragičnoj ekspediciji.
Tela Andree, Frenkela i Strinberga u Švedskoj su dočekana s velikim počastima, a na ulicama su ih na večno počivalište ispratile hiljade ljudi.