„Ova nagrada, došla je, rekao bih, u dobrom trenutku”, ocenjuje Jezdić na početku razgovora i dodaje: „To je već šesta ili sedma nagrada koju sam dobio u ovoj godini. U svakom slučaju, prija mi, zato što se moji životni, umetnički, kreativni ciklusi podudaraju sa nekim ličnim ambicijama. Nagrade su neko dobro utemeljenje, pa i neka uteha, makar tako i formalna, da sam na dobrom, pravom putu.
Stručni žiri, koji je doneo jednoglasnu odluku, naveo je, između ostalog, u obrazloženju da ste „briljantnim rešenjima načinili savršeni amalgam od autentičnog Stankovićevog lika i savremenog ruralnog skorojevića, igrajući celim sobom ponekad neizrecive unutrašnje lomove“… Kroz kakve ste dileme, nedoumice, unutrašnje sukobe prolazili dok ste gradili lik tog bogatog seljaka koji u sebi nosi neiživljenost i promašenost života?
– Trebalo je sa puno energije i emocija dočarati na sceni jedan takav lom, taj rascep u čoveku, njegov defekt ličnosti kada on, u svojim poznim godinama, zaključi da nije voleo do tada, niti da je bio voljen. Možemo, do beskraja i natrag, da pričamo šta to znači biti nevoljen, šta znači voleti i gde se ta tajna krije, kako se ona ispoljava, ali sam jedno siguran – da jeste fatalna i da vodi u potpunu destrukciju.
Često se vraćam Aci Popoviću i jednoj njegovoj, rekao bih, biblijskoj rečenici:„Potreban mi je neko ko će mi reći koliko sam važan, nasušan i pravedan, čak, i onda kada mi svi ospore pravo na disanje“. Što će reći, moraš voleti, da bi bio voljen. Što će reći, jedino se ljubav umnožava davanjem. Sećam se da sam Neškoviću, još na prvoj probi, rekao da ćemo ovde svi morati da se bavimo jednim univerzalnim pitanjem – gde je nestala ljubav.
I, gde je nestala?
Ljubav nestaje, gubi se, u svojoj suprotnosti. I, onda, kad ljubavi nema i kad se dođe do suštinskog sukoba svih tih karaktera, kako jednih prema drugima, tako i prema samima sebi, tada dolazi do rascepa ličnosti i tog fatalizma koji Marko živi.
On, u jednom trenutku, kaže: „Sad ću da živim istinu. Istina je da se bojim tebe, ženo, da se bojim tvoje lepote, a još više se bojim sebe. A, ja, ne znam koji je danas dan“… Genijalno, divno kazano. Nekako, sve mi je bilo lepo napisano i nisam imao preteranu potrebu za nekim dorađivanjem. Samo je trebalo pustiti se u sve to.
U ovoj, novoj verziji „Nečiste krvi“, nema folklornih elemenata, niti jezika starog Vranja, ali ima, dakle, svevremene priče ne samo o ljubavi, nego i o strasti, čežnji i patnji, kako ličnoj, tako i porodičnoj…
Moj Marko živi taj dert, taj fatalizam nemoguće ljubavi… i ja na sceni pokušavam da oživim i da doživim nešto što se zove čudo neuzvraćene ljubavi, što se zove propuštene šanse… Uopšte, čovek, večito, u tim dramskim komadima, traga za ljubavlju, perspektivom, emocionalnošću, fenomenom prihvaćenosti u jednom svetu neprihvaćenosti, u svetu u kojem se ne snalazi, koji je u suprotnosti sa njegovim nazorima….
Ja, recimo, ne pravim neku veliku razliku između Čehova i Bore. Tu su svi pravednici i gubitnici, Čehov je, na primer, karakterističan po tome jer kod njega nema zlih, nema pokvarenih. I to je jedan dobar putokaz.
Kad smo već kod putokaza, Gazda Marko, u ovom komadu, jedini uradi nešto časno, pozitivno, na kraju?
U našem tumačenju, da. On, ipak, nije ispao ostrašćeni, strastveni pedofil željan „mladog mesa“. Bio je samo željan istine koju će neko da izgovori, da, eventualno, bude shvaćen i da na suštinsku molbu – ajde neka samo prođe ovo ludilo, nađe taj tragičan put da se to ludilo završi. Kod Stankovića, on drugačije skonča… Vrlo lako sam se dogovarao i sporazumevao sa Neškovićem. Sećam se, kada mi je na jednoj probi rekao kako je sve ovo dobro smišljeno, ali ako ne budem emotivan, onda to ništa neće valjati.
Emocija, dakle… i tu se vraćamo na suštinu pozorišta?
Tako je… biti istinit u toj svojoj emociji. Danas teatar, nekako, čini mi se, to ne sledi, nije vođen istinom ni, čak, jednog naturalizma kome sam ja kao glumac posebno sklon. Isključivo naturalizam, ili što bi Dejan Mijač rekao – veličanstveni trenutak emocionalne neponovljivosti. To sam od njega naučio.
Stalni ste član ansambla Ateljea 212, a tokom dosadašnje karijere, koja u kontinuitetu traje više od dve i po decenije, igrali ste u raznim pozorištima u Beogradu i Srbiji. Predstava „Nečista krv“ bila je vaše vatreno krštenje u Narodnom pozorištu?
„Znači mi, naravno, što sam zaigrao u Narodnom pozorištu. Mada, bar za mene, sam pozorišni čin je moguć i mimo nekih kvadrata, neke patine i nečega što je simbol vremena i kulture jednog naroda, a to Narodno pozorište svakako jeste. Srećan sam što sam, na ovakav način, ovde došao kao gost. Kad negde ideš kao gost, moraš i dobre darove da doneseš, a ne da se sramotiš sa njima. To je neki dobar domaćinski, (možda malo) tradicionalistički, pristup. Ali, veoma mi je drago što sam, evo zahvaljujući i ovoj nagradi, kao gostujući glumac, doneo neke dobre darove… zajedno sa Neškovićem. Zahvalan sam ljudima u Narodnom pozorištu na komunikaciji, poverenju i svemu što su učinili za ovu predstavu, uključujući i to što su ispratili i ispoštovali Neškovića koji je relativno mlad reditelj. Ne sumnjam da će veoma brzo postati etabliran u onoj punoći u kojoj mu to pripada.
Da li ste, eventualno, razmišljali o tome da bi jednog dana mogli da postane stalni član ansambla Drame Narodnog pozorišta?
U vreme kada je pokojni profesor Vlada Jevtović, negde ’93 godine, skoro celu svoju klasu, školovanu pre moje, uveo u Narodno pozorište sa „Ukroćenom goropadi“, za tu predstavu im je nedostajao jedan muški karakter. Pozvao me je i rekao: „Ovde će da se obnavlja ansambl, a vi ste neko ko će zadobiti svoje mesto u stalom ansamblu Narodnog pozorišta. Vi ste apsolutno glumac za ovu kuću“.
Tada sam bio mlad, kolebljiv… Posle sam popričao sa Mucijem (Ljubomir Draškić, reditelj i tada upravnik Ateljea 212), koji mi je rekao: „Ma, daj, ti si glumac za Atelje 212“. Ostao sam sve ove godine u Ateljeu, a eto, moglo je da se desi da budem u Narodnom pozorištu.
Možda ćete i biti… Još nije kasno da se proročke reči profesora Jevtovića jednog dana i ostvare, zar ne?
Apsolutno nije nemoguće. Nikad ne reci nikad, pogotovu ne, sada, kad si već u nekoj dobi, blizu pedesete godine. Mene, ne ustežem se to da kažem, zato što je istinu najmudrije govoriti, zanima koliki teret mogu da podnesem i koliki su moji stvarni potencijali. Ne trebaju mi poslovi za koje znam da mogu da ih uradim. Zanima me ozbiljan repertoar, ozbiljni pisci… Zanima se muka moja. Ja nisam naučio da radim bez muke, ali ona lepe, plemenite, kreativne. To me sad, u ovim godinama, zanima. Ako takvog povoda bude bilo, u Narodnom pozorištu ili bilo gde, ja sam rad. Tu sam, što da ne?!
Za Urbancube.rs Mikojan Bezbradica