Za svoj rediteljski debi u Narodnom pozorištu, mladi i talentovani Jug Đorđević odabrao je komad, takođe, mladog i talentovanog dramskog pisca Đorđa Kosića „Uspavanka za Aleksiju Rajčić”. Premijera je odigrana 30. aprila na Sceni „Raša Plaović“, a naslovnu ulogu tumačila je Vanja Ejdus.
Jug Đorđević ne krije da ga je ovoj priči „na prvu loptu“ privukao način na koji je Kosić obradio jednu tako značajnu temu.
„Ideja poigravanja sa formom foklornog narativa, da bi se ispričala priča o jednoj ženskoj sudbini, delovala mi je jedinstveno. Postupak kojim pisac piše o prošlom vremenu sredstvima iz prošlosti, ovom komadu kao da još više daje na aktuelnosti. Ne treba nama mnogo da shvatimo koliko je položaj žena u svetu i dalje daleko od idealnog, ali kada shvatite da se na našim prostorima narativ u kojem je žena biće drugog reda protkao kroz celu istoriju, onda postavljanje jednog ovakvog komada postaje neminovnost“.
Kako se u tom svetu snalazi naslovna junakinja? Ko je, zapravo, Aleksija Rajčić?
Ono što nam je za sada zvezda vodilja jeste potreba da damo prostora na sceni jednoj ženi iz naroda. Arhetipovima, pramajkama na kojima su stasale sve naše generacije. Takođe, dati glas svim ženama žrtvama patrijahalnog ustrojstva. Aleksija je predvnodnica sudbine hiljade žena koje su svoje živote završile u kazneno popravnim zavodima, samo zato što su bile primorane da pravdu uzmu u svoje ruke, jer pravde nije bilo na vidiku. Ako vam ovaj siže zvuči poznato, to je zato što se od kraja devetnaestog veka do danas malo toga promenilo. Aleksije i u današnjem svetu bivaju primorane da na isti način stanu u svoju odbranu, jer sistem zaštite gotovo da ne postoji, ako i postoji verovatno je izgubljen u moru papirologije, pravnih postupaka dokazivanja, veštačenja, sučeljavanja i retraumatizacija.
Zašto je važno sad, u ovom trenutku, progovoriti sa scene o temama kojima se mladi pisac Đorđe Kosić bavi u „Uspavanci za Aleksiju Rajčić” za koju je dobio Nagradu Sterijinog pozorja za originalni domaći dramski tekst za 2019/2020. godinu?
Kada je 1898. godine Milutin A. Popović izdao knjigu „Zatvorenice – Album ženskog odeljenja Požarevačkog kaznenog zavoda“ bio je to istorijski trenutak u kome je prostor na literarnoj sceni dat ženama „zločinkama“ da ispričaju svoju verziju priče. Ovaj roman poslužio je Đorđu kao inspiracija za komad. Vek i po kasnije, nalazimo se na sceni Narodnog pozorišta i slušamo iskaz jedne od osuđenica u obliku vokalno-scenskog izvođenja.
Od samog početka komada, kada se preko dodola naslućuje tragična sudbina ženskog roda, preko trgovanja ženskom sudbinom kada su u pitanju ugovoreni brakovi, pa kasnije do porodičnog nasilja u formi ljubavne pesme, a zatim i fatalnog ishoda koji menja sudbinu glavne junakinje, sve vreme provejava zloslutnost koja opominje. Opominje da je sve to nekad zapravo isto ono što živimo sad. Đorđe je veoma promišljeno uspostavio tezu da naša kolektivna prošlost preti da postane budućnost.
Kosićev komad, koji više pripada ritualnom, nego aristotelovskom pozorištu, odnosno dramaturgiji, obiluje temama i motivima. Šta biste od svega toga želeli posebno da apostrofirate, izbacite u prvi plan?
Akcenat je svakako na glasu i na oralnoj istoriji, predanju koje nasleđujemo i prenosimo sa kolena na koleno. Istražujemo do koje mere smo normalizovali tretman žena kao bića drugog reda, baveći se istovremeno našom epikom, ali i sadašnjim trenutkom.
Koliki je put pređen od zazidavanja ženskog tela u temelj tvrđave u epskoj pesmi, pa do savremenih folk citata -„Možeš da me miluješ, možeš da me siluješ, možeš da me ubiješ, svejedno je.“
Za Urbancube Mikojan Bezbradica