Da bi upravljao svojim okruženjem, Kiš je razvio sopstveni sistem eholokacije, koristeći iste tehnike koje koriste slepi miševi kako bi leteli u mraku. U stvari, on je poznat kao “stvarni Betmen.”
Kada bi se kretao, Kiš bi svojim jezikom škljocao, praveći buku. Shvatio je da svaka površina ima svoj zvuk. Na primer, prepoznao je drvo, jer deblo proizvodi drugačiji eho od grana i lišća.
Slušajući odjeke njegovog škljocanja, Daniel Kiš je u stanju da izgradi 3-D sliku u svom umu o objektima oko sebe.
Smatra se da zvukovi škljocanja aktiviraju vizualne funkcije mozga, koje poboljšavaju prostorne i dubinske percepcije.
Kiš kaže da često može da pronađe izlaz iz koncertne dvorane brže od osobe sa vidom, jer može da identifikuje izlaz sa velike udaljenosti.
Ako se nalazi na bučnom mestu, on samo povećava jačinu svog škljocanja budeći sve svoje senzore koje drugi ljudinemaju.
