Ponosna sam što je moj prvi korak ka pozorišnoj umetnosti vezan baš za Narodno pozorište
Kroz svaku svoju ulogu, a bilo ih je, zaista, sijaset, koje je tokom duge i uspešne karijere, koja traje već 65 godina, sa podjednakim žarom i entuzijazmom uspešno gradila u pozorištu, na filmu i televiziji, dramska umetnica Rada Đuričin uvek je plenila ogromnim, neiscrpnim darom, znanjem, zvonkim glasom i beskprekornom kulturom govora.
U prilog tome govore i brojna prestižna priznanja koja je do sada osvojila, uključujući i Nušićevu nagradu za životno delo. Nesumnjivo je da je ova umetnica blage naravi i večito nasmejanog lica obeležila jedno vreme, vreme koje u kontinuitetu traje od 1958. godine kada je diplomirala na pozorišnoj akademiji u klasi profesora Josipa Kulundžića, a interesantno je da je uporedo diplomirala i na Jugoslovenskoj književnosti.
Iste godine, imala je svoj pozorišni debi, i to naslovnom ulogom u predstavi „Dnevnik Ane Frank“ na sceni Narodnog pozorišta, a nedugo nakon toga dobija stalni angažman u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u kojem je ostala sve do odlaska u penziju. I danas, posle šest i po decenija neprekidnog umetničkog stvaranja, Rada Đuričin je i dalje u naponu glumačke snage i veoma prisutna, sa više uloga, na raznim beogradskim scenama,
Početkom februara, u Narodnom pozorištu počela je da sprema ulogu u drami „Vasa Železnova Maksima Gorkoga i drugi“, u adaptaciji i režiji uglednog hrvatskog reditelja Zlatka Svibena. Premijera je trebalo da bude održana sredinom aprila, ali je, usled proglašenog vanrednog stanja zbog epidemije korona virusa, odložena do daljeg.
Osnovu predstave čini druga verzija „Vase Železnove“ Maksima Gorkog iz 1935. godine, a adaptacija sadrži i dramatizovane delove iz njegovog romana „Delo Artamonovih“, prizore i neka lica iz prve verzije „Vase Železnove“ (Mati), međuigru i lica iz „Pesme o Sokolu“ i epilog, takođe, prema romanu Gorkog – „Foma Gordejev“. Gospođa Đuričin kaže da se veoma raduje toj ulozi zato što, kako nam je priznala, nikad nešto slično nije radila.
„Sudeći po tekstovima koje je poznati hrvatski reditelj Zlatko Sviben, školovan na Pozorišnoj akademiji u Beogradu, uključio u svoju ponuđenu verziju, predstava će se znatno razlikovati od one u režiji Dejana Mijača iz 1976. godine, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, u kojoj sam i ja igrala. Tada je to bila uloga Ane Zaharovne, sada vračare, mudrijašice, koja pravi naforu.
Pojavljujem se samo u prologu. Taj deo nije postojao u Mijačevoj predstavi. Zanimljivo mi je da to radim. Nikad ništa slično nisam dobila. Svibenova zamisao, pomognuta koreografijom Sonje Vukićević, učiniće prolog blago stilizovanim u pokretu, sa pesmama, živim, i verujem interesantnim za publiku”.
„Vasa Železnova”, u režiji profesora Mijača, ujedno je, za sada, poslednja inscenacija ovog komada na nekoj od srpskih pozorišnih scena. Zašto je danas važno da sa pozorišne scene čujemo sve te teme kojima se u ovim delima bavio slavni ruski klasik?
Problemi u porodičnim odnosima, sa jasno ocrtanim karakterima, i društvena gibanja uvek su aktuelni. Ovaj prekid u našem radu, izazvan pandemijom korona virusa, verujem da će doprineti i novim sagledavanjima tog komada Maksima Gorkog i učiniti ga još aktuelnijim.
Za Vaše tumačenje lika Ane Zaharovne tadašnja pozorišna kritika imala je samo reči hvale. Naš ugledni kritičar Vladimir Stamenković ocenio je, između ostalog, da ste tu ulogu igrali „pouzdano, s merom, veoma promišljeno“, kao i da je „u toj kreaciji sve bilo tačno iznijansirano“…
Lepa reč mudrog kritičara zaista može da osokoli glumca, da mu poveća samopouzdanje, toliko potrebno. Ali, za samopouzdanje, za samouvažavanje podjednako je važan i sud publike. Možda čak i važniji. Jer, od suda publike najviše zavisi život i trajanje predstave. Zato na mnogim pozorišnim festivalima, pored stručnog žirija, postoji i žiri publike.
Oko četiri decenije, od 1959. godine, pa do odlaska u penziju, bili ste stalna članica glumačkog ansambla JDP-a. Ipak, svoj glumački debi imali ste godinu dana ranije, i to baš na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu, glavnom ulogom u predstavi „Dnevnik Ane Frank“. Sa kakvim emocijama se sećate te predstave?
Ana Frank je moja prva uloga u profesionalnom pozorištu, i to u Narodnom pozorištu u Beogradu. Sećanje za sva vremena! Od susreta sa Pajom Minčićem ispred ulaza u Narodno pozorište i njegovih reči: „Uskoro počinju probe Ane Frank u režiji Huga Klajna. Javi mu se, to je tvoja uloga”. Potom, prvi susret sa dr Klajnom, u njegovom stanu – Jevremova 40, treći sprat. Rekao mi je: Nažalost, uloga Ane Frank je već podeljena glumicama Narodnog pozorišta Mileni Dapčević i Slavki Jerinić.
A, onda je usledilo pismo dr Klajna: Omogućili smo vam da prisustvujete probama, sa vama će raditi moj asistent Brana Đorđević. Svi su mi pomagali. Dekorateri, glumci – Dara Milošević, Boža Drnić, Mirko Milisavljević, Boba Nikšić, Vera Bebler… Najzad, došla je i kontrolna proba sa celim ansamblom, pred dr Klajnom, upravnikom Milanom Bogdanovićem i Rašom Plaovićem. I saglasnost da budem ravnopravna alternacija! U svom dnevniku sam tada zapisala: Petak, 18 april 1958. Moja premijera Ane Frank.
Igrala sam je svim srcem i dušom. Ono što sam sanjala, dogodilo se. Mom uzbuđenju i sreći nije bilo kraja. Kada se predstava završila, zavesa se dizala, čini mi se, bezbroj puta. A dr Klajn mi je napisao: Verujem da nećete posle ovog velikog uspeha dići nos i smatrati da je faza u kojoj treba najviše da radite na svom usavršavanju završena. Verujem da ćete sada još ozbiljnije prići svojim zadacima, svojoj umetnosti. Vaš Hugo Klajn. Dakle, Narodno pozorište je moj prvi korak ka pozorišnoj umetnosti, u čijoj sam službi, evo, već 65 godina, ponosna što je baš tu moj početak.
Od tog prvog nastupa, pa do Vaše sledeće premijere koju ste imali u Narodnom pozorištu prošle su pune 44. godine. Naš priznati dramski pisac i reditelj Siniša Kovačević dodelio Vam je ulogu Zorke Vučić u svom kultnom komadu „Velika drama“ koji je nedavno obeležio dvostruki jubilej – 250. izvođenje i 18. godina od premijere…
Zahvaljujući mom suprugu Dragoslavu Popoviću, nuklearnom fizičaru, od početka sam poverovala u uspeh „Velike drame“. Naime, posle skoro četvorosatnog gledanje naše generalne probe, moj suprug mi je rekao: „Ovo je naš najbolji pozorišni komad. Ova će predstava dugo živeti“. Volim „Veliku dramu“ i sa radošću igram moju Zorku.
Neki od Vaših zaštitnih znakova su vitalnosti i, naravno, čuveni osmeh koji skoro nikad ne silazi sa lica. On je odraz vašeg karaktera i gledanja na život…
… Sa tim znakom sam rođena, živela i, nadam se, i umreću.
U životu, nažalost, ne može sve uvek da bude lepo. Jer: „Život ne da kako ti hoćeš i kako je pravo. Život okrene i kako se ne nadaš!” Kako u tom kontekstu posmatrate aktuelnu situaciju u kojoj, kao i celi svet, izolovani u svojim kućama, nastojimo da se odupremo jednoj od najvećih pošasti današnjice – korona virusu?
Danojlićeva Vida iz knjige „Čovek čoveku“ koju ste citirali, kaže i ovo: „Upamti! Kad ti je najteže, znaj da te čeka neko veliko dobro. Samo se primiri i izdrži do kraja“.
Za Urbancube Mikojan Bezbradica