Orlando je poznat kao najduže ljubavno pismo na svetu – upućeno Viti Sakvil Vest aristokratkinji i pesnikinji koja je poslužila Virdžniji Vulf za oblikovanje ovog čudesnog heroja koji nakon dvesta godina života postaje heroina i nakon još trista godina u svojoj trideset i petoj konačno uspeva i da objavi svoj rukopis poeme „Hrast“, na datum objavljivanja samog romana.
Knjiga je pisana iz pozicije sveznajućeg bestelesnog pripovedača, pravih dijaloga gotovo da i nema i to je težak zadatak za dramatizaciju.
Tanja Šljivar je zadržala taj ton ljubavnog pisma / govora zaljubljenog/e pa se i sama dramatizacija sastoji iz pokušaja svih likova koji su na ovaj ili onaj način zaljubljeni u Orlanda da ga/je opišu, da iščitaju – uz pomoć pisama, astrologije, tarota, pasulja, šolje čaja i dlana, i ispričaju tu nemoguću biografiju.
Ovako nas, u priču o Orlandu, odnosno istoimenoj predstavi uvodi Bojan Đorđev u čijoj će režiji (dramatizacija Tanja Šljivar) premijerno biti izvedena 10. i 11. novembra (dve premijere) na Sceni „Raša Plaović”.
Naš sagovornik, koji prvi put režira u Narodnom pozorištu, navodi, kao kuriozitet, da je većina scena „zaista pisana za glumce koji su u podeli”.
„Epilog romana i dramatizacije piše Goran Ferčec, zagrebački pisac u čijem poslednjem monologu konačno i Orlando dobija glas. Taj prelazak iz jednog pola u drugi, iz jednog rodnog identiteta u drugi mi u predstavi otključavamo jednostavnom tvrdnjom
– Muškarac mora da prvo postane žena da bi postao čovekom. Da odraste, da se transformiše, da se odrekne privilegija klase, da izmiče klasifikaciji vremena, običaja, roda i da živi život.
Ovim romanom, Virdžinija Vulf zastupa stav prema kojem je androgino stanje, zapravo, najprirodnije stanje ličnosti. Da li je u vezi sa tim i vaš stav identičan kao i njen, uprkos činjenici što je od njegovog nastanka prošlo više od devet decenija?
Virdžinija Vulf sasvim profetski piše o društvenoj uslovljenosti rodnih uloga. Njihova oštra razdvojenost je temelj zapadnog društva i ujedno i izvor mnogih nevidljivih i nekih sasvim vidljivih opresija i ugnjetavanja. To se naravno ne odnosi samo na transrodne osobe – već i na svakog muškarca i ženu koji kroz ceo svoj život i odrastanje konstantno učestvuju u takmičenju pokazivanja i dokazivanja svoje muškosti i ženskosti, i to među svim seksualnim opredeljenjima.
Drskost Virdžinije Vulf da 1928. za svog glavnog junaka uzme nekoga ko na najprirodniji način bez mnogo muke se, samo u jednom trenutku u svom životu, probudi kao identična osoba ali suprotnog pola, i tako u trenu izgubi sve privilegije i lakoće uz pomoć kojih je prolazila kroz život, zaista prikazuje društvo kao policajca. A naša predstava se pita koliko je današnje društvo blisko konceptu policije.
Orlando, sa svojim androginim izgledom, u sebi spaja oba pola, istovremeno je i zavodnik i zavodnica i u njega se svi zaljubljuju. Koliko je, po Vašem viđenju, naročito danas, važno progovoriti sa pozorišne scene o ovakvim temama?
Dvadeseti vek koji je za nama, koji je i iznedrio Orlanda, je vek revolucija – političkih, društvenih, umetničkih i velikog niza seksualnih revolucija – dvadeset prvi vek, kontraintuitivno, sve ove revolucije dovodi u pitanje. Živimo u dobu u kojem neviđeni napredak nauke tehnologije pa i kvaliteta ljudskog života paralelno postoji sa strašno reakcionarnim, retrogradnim i konzervativnim tendencijama koje ne samo da žele da ponište tekovine dvadesetog veka, nego možemo slobodno reći tekovine francuske revolucije i prosvetiteljstva.
U takvim trenucima svaki prostor, makar i prividne slobode i, makar, kako mali, bio je naročito važan. U nekom trenutku neko pozorište postaje prostor u kojem mogu da se postavljaju pitanja, u kojem je dozvoljeno vraćati se u prošlost ili projektovati budućnost, u kojem je navlačenje i isprobavanje različitih rodnih ili klasnih uloga svakodnevna praksa, koja možda baca novu svetlost na naturalizovanost naših svakodnevnih maskiranja u žene i muškarce.
Iako se Orlandov pol menja, ličnost ostaje ista. Kako tumačite to što promena pola, uprkos tome što utiče na menjanje budućnosti, nije dovela i do promene identiteta?
Mislim da je ovo pitanje zanimljivo postaviti mladom Draganu Sekuliću i Ivi Milanović koji tumače Orlanda. I jedno i drugo će igrati i muškog i ženskog Orlanda u alternaciji, i to je nešto što mene posebno raduje kao poligon za istraživanje – kako glumac igra ženu a glumica muškarca, a bez travestije, kako odigrati Orlandovu promenu pola u kojoj on/ona ostaje ista osoba, da li se izvođačka sredstva uopšte menjaju i da li se uopšte muškarci i žene, kada se oljušte slojevi afektacije i izigravanja koji se dešavaju van scene – razlikuju?
Kada je pročitala roman, naša slavna književnica Isidora Sekulić upitala se „Šta je sve taj Orlando”? „Je li to odiseja duše”? Ili „Odiseja jedne autorove misli? Ili „Fantazija o metamorfozi čoveka”? Imate li vi odgovor na neka od ovih pitanja?
Sekulić vrlo rano piše o Orlandu. Zaista ne mogu da zamislim kakvo je čudo predstavljala ta knjiga kad se pojavila. Mada možda je to i naivno s moje strane – ne mora uopšte da znači da su se kriterijumi za umetnički eksperiment izoštrili nakon nepunih 100 godina – naprotiv! Njena pitanja su relevantna i danas i za ovu našu postavku, a mi na njih ne odgovaramo nego ih komplikujemo i proširujemo upravo u tom poslednjem Orlandovom monologu.
Orlando kao monolog čak više ne ni kao dramski lik već kao vekovno akumulirano znanje, kao upravo ta „odiseja duše“, Orlando kao mišljenje se pita kako da u reči, možda u to što celog svog viševekovnog života piše, stavi opis nekog ljudskog iskustva. To je svakodnevno pitanje svakog umetnika ili umetnice koji kroz svoju medij, svoju praksu pokušavaju bilo šta da izraze.
Za Urbancube Mikojan Bezbradica