Nakon dve i po godine od premijere predstave „Ričard Treći“, u kojoj i dalje maestralno tumači naslovnu ulogu, prvak Drame Igor Đorđević ovih dana sa rediteljkom Snežanom Trišić i moćnom glumačkom ekipom, intenzivno sprema još jednog scenskog junaka – takođe, naslovnog i sličnog po karakteru, okrutnog i beskrupuloznog.
Reč je o Kaliguli, nastalom iz pera slavnog francuskog nobelovca Albera Kamija, a premijera je planirana za 5. februar na Velikoj sceni. Naš sagovrnik kaže da ovaj komad, napisan 1944. godine, koji slika iskušenje i dramu jednog društva predatog neograničenoj vlasti pojedinca, i te kako korespondirana sa današnjim vremenom.
– Kami je za ovu priču uzeo vladara antičkog Rima – Kaligulu, koji je po broju godina mnogo udaljeniji od trenutka kada je drama nastajala i od ovog kada je mi postavljamo. I tako nam taj veliki pisac poručuje da se čovek malo i sporo menja i evoluira.
Drugim rečima, to znači…… da su egzistencijalna pitanja čovekova vazda ista, bez obzira na to da li pred sobom imate notbuk, pisaću mašinu ili pero i mastilo. Kažu da je Kami pravi predstavnik teatra apsurda. Ovo vreme, po apsurdnosti naše situacije, prevazilazi čak i taj kamijevski apsurd.
Pokažite mi danas jednog iskrenog, mislećeg čoveka koji se ne može složiti sa konstatacijom da je vrlina stavljena na stub srama, a da porok i laž caruju. Dakle, jedna strašna naopakost u kojoj ni pobuna nema nikakavog smisla ni poente.
Polazeći od gotovih šema svoje filozofije apsurda, Kami je u „Kaliguli” (na latinskom – vojnička čizma) maestralno razvio jedan niz esejističkih tema i varijacija o snalaženju čoveka u apsurdnim uslovima životima, o njegovom prihvatanju ili odbijanju da logici apsurda potčini svoj subjektivni svet vere i akcije. Da li i danas Kamijev naslovni junak, koga su nazivali ludim carem, i dalje gazi, onako, po svom, okrutno i nemilosrdno?
Onaj koji ne nalazi smirenja na ovome svetu ukoliko se ne postigne nešto nemoguće, mora da bude nemilosrdan. Ta potreba za nemogućim je u stvari traženje pravog odgovora i smisla svega što zovemo život čovekov.
Zato žive religije, a oni koji ne veruju u Boga i Bogove, ali ni u čoveka i njegovu čestitost i moralnost, dakle ni u ljubav ni u prirodu, ni u umetnost postaju Kaligule.
Mi, kao narod, i te kako stojimo na tim lutanjima, imamo duboku vezu sa tom potrebom raskida sa realnošću i zanesenost prema nemogućem… Njegoš nam još daje stih „neka bude što biti ne može”… Ta potreba je duboko u svima nama. Ali, kad čovek, kao Kaligula, ima začuđujuću moć i tu potrebu, velike žrtve su neminovne.
Posle Ričarda Trećeg, rediteljka Trišić u veoma kratkom vremenskom periodu, ponovo vam je ukazala poverenje da na Velikoj sceni dočarate još jednog velikog dramskog zlikovca. Koliko je, u zanatskom smislu, izazovno, ali i teško, pretvoriti njihove rečenice u emocije, u govor i poigravati se sa njima fizički i misaono?
Volim da radim sa Snežom. Ona ume da me zainspiriše, a i muče nas slična pitanja. I, da budem iskren, ne sećam se sebe ovako uzbuđenog pred nekim glumačkim zadatkom kao što sam sad pred Kaligulom. Velika je stvar kad se dobije ovakav zadatak, da se igra tako velika literatura i scenski artikulišu ovakva pitanja. To su jedina važna pitanja, pitanja svih pitanja. Ona nadilaze psihologiju jednog surovog vladara i bave se čovekom u svoj njegovoj patnji življena i umiranja-konstatuje igor Đorđević.
U podeli su i Sena Đorović (Cezonija), Miloš Đorđević (Helikon), Bojan Žirović (Hereja), Nemanja Stamatović (Scipion), Petar Božović (Mereja), Dimitrije Ilić (Senekt), Vladan Gajović (Oktavije), Zoran Ćosić (Lepid), Bojan Krivokapić (Mucije) i Sanja Marković (Mucijeva žena).
Za Urbancube.rs Mikojan Bezbradica